Svaki nas korak je put koji moramo prec...
Nekad sam mislila ako kazem sebi i drugima da je sve uredu tako ce i biti ali tek sad vidim kako sam naivna bila, kako sam sama sebe lagala. Uvjek sam pokusavala biti savrsena, precizno planirala svoj zivot, polako doticala svoje snove, trudila se iako je se sve oko mene rusilo ja sam gradila nesto vece od same sebe i uspjevala sam. Ali kazu sto preciznije planiras teze ce te sudbina zatec. To je istina. Mogla sam sve trpiti, mogla sam se nadat za nesto bolje, jer sam imala plan, kartu srece u svojim rukama sam drzala....ali neke stvari u zivotu jednostavno nisu u mojim rukama. Ljudi neznaju da njihove greske uticu i na druge ljude, ponekad vise nego sto uticu na njih. Tudje greske su poremetile sve moje planove, unistile sav moj trud, promjenile nacin na koji gledam na svijet i u svemu tome ja nisam imala ni rijeci. Takva me sudbina zadesila. Prije sest mijeseci moj je se zivot okrenuo naopacke, sto sam mislila da mi je vazno shvatila sam da vise nije, prece stvari su se stvorile. Sad se sve polako vraca na normalno samo sam ja u sredini, izgubljena, neznam kojim putem da krenem, neznam kako da ustanem nakon takvog poraza...nemam plan i toga se bojim. Previse se bojim da cu pogrijesiti, krivu odluku donjeti i da ce me kostat moje srece. Samo sam u jedno sigurna, hocu da budem sretna ali neznam kako cu doci do te srece. Znam gdje je...u Zenici je moja sreca, znam i s kim je....s mojom porodicom, s njim. Moj cijeli svijet je tu a ja ovdje....okruzena s ljudima ali ipak tako sama....strpljivo cekam da podjem na put prema sreci. Pitacu srecu dali prasta ili sudi i plakacu ko kisa moja tugo, nisam dugo.
